Tonči Huljić - Season

Suncokret

Tog je cvijeta ismijavao i omalovažavao svaki ljetnji poljski cvijet.
Svi su ga smatrali ružnim. I zato ga nijedan jedini cvijet nije želio u svojoj blizini zbog nelagode od njegove ‘ružnoće i od bojazni da ne umanji njihovu ljepotu. Čak su mu se i životinje s obližnje farme znale narugati. Taj jadni cvijet je strašno patio, ali se nikada nije požalio niti je ikada pokušao uzvratiti istim tonom kakvim su mu se drugi obraćali.
Živio je tako usamljen mjesecima i jedina utjeha bila mu je svaki dan gledati u sjajno, zlatno sunce kojem se silno divio. Gledajući u izvor svoga života on bi zaboravljao na sva poniženja, na svijet oko sebe. Najgore mu je ipak bilo u sutonu dana kada bi sunce odlazilo na počinak. Odlazila je s njim i njegova volja za životom sve do sljedećeg jutra kada bi se u zoru opet počele nazirati prve zrake njegovog jedinog prijatelja.
Veliko je sunce primijetilo šta se dešava njegovom obožavatelju i odlučilo je pomoći jadnom i odbačenom biću. Obavilo je cvijet svojim najtoplijim i najsjanijim zrakama okružujući ga zlatnim sjajem, pa je tako i cvijet dobio posebnu krunu čarobne zlatne boje koja ga je od toga dana krasila. Od tog trenutka niko mu se više nije rugao, već su ga svi gledali s poštovanjem i pitali se kakvo se to čudo dogodilo tom ‘ružnom’ cvijetu koji je odjednom postao tako lijep.
I cvijet je od toga dana još više volio sunce i još više gledao u sunce. Od sreće i neprestanog gledanja u sunce isticao se svojom visinom i elegancijom i tako nadvisio ostalo cvijeće koje mu se dotada rugalo.
Vidjelo je i veliko sunce koliko mu se cvijet i dalje divi i voli ga, pa mu je, da bi mu pokazalo svoju naklonost i prijateljstvo, dalo ime koje još i danas s ponosom nosi – SUNCOKRET!

                                                                                                          

Ugodno je bilo gledati...

                Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju, sviješću o opasnosti, kojoj boh se izvrgao, strahom od nemira koji može da bude teži od bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uživanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvečerje, mjesec u ponoć, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru.

Bez želje da se ima, bez mogućnosti da se potpuno doživi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako se love njene žive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slušati je kako govori, ne, nije trebalo ništa da govori, dovoljno je bilo da postoji.

~Meša Selimović